Lopta je okrugla i svi danas igraju fudbal

0
1199

Čak iako kojim slučajem ne pratite fudbal ili, kako ga mnogi zovu „najvažniju sporednu stvar na svetu” sigurno ste makar u nekom trenutku naleteli na naslov koji pominje koliko fudbaleri zarađuju ili koliko je plaćen transfer nekog igrača prilikom prelaska u drugi klub. Zagriženi ljubitelji će vam reći da niko ne zaslužuje toliko novca za teranje lopte i da je sve otišlo dođavola. Iako se donekle slažem sa tom konstatacijom, potrebno je sve sagledati iz drugog ugla i vratiti se nekoliko decenija unazad kada je počeo ovaj trend povećanja iznosa koji nema nameru da prestane, a pogotovu ne sada kada se i kineska država uključila u celo ludilo.

Krajem 70-ih manje više sve zemlje Evrope su se prebacile na kolor televiziju, što zvuči jako čudno sada kada smo u dobu 4K 3D tehnologije, ali je za razvoj fudbala i novac koji je počeo da ulazi to bio jedan od ključnih događaja. Naime, do tada su mečevi bili u crno beloj tehnici, te samim tim nisu privlačili dovoljno sponzora jer jednostavno nije bilo interesa za ulaganje u nešto što je bilo „negledljivo“, a klubovi su bili ograničeni na prihod od karata i reklama na samom stadionu. Već početkom 80-tih takmičenja počinju da dobijaju sponzore, odnosno da dodaju ime sponzora ispred svog imena i žurka je mogla da počne. Vrlo brzo klubovi shvataju da reklame na stadionu sada izgledaju dobro i na TV-u te samim tim cene zakupa kreću da skaču, a vrlo brzo se počinje i sa dodavanjem logotipa sponzora na dresovima.

Shvatajući potencijal koji im konstantno TV prisustvo donosi, klubovi počinju da angažuju stručnjake kako bi im oni pomogli da dodatno uvećaju svoje prihode, a oni sa druge strane dolaze do skroz logičnog zaključka – ako želiš da uvećaš prihode moraš da imaš brend ambasadore, odnosno u ovom slučaju fudbalere. I stvarno: da li postoji bolji brend ambasador od čoveka koji je mlad, koji se bavi sportom te samim tim promoviše zdrav život, a na sve to je još i jako uspešan u onome što radi?

Vrlo brzo cene transfera kreću da skaču, granice se probijaju maltene svake godine, a sami fudbaleri dolaze u centar pažnje bez obzira da li su na terenu ili ne. Shodno tome i ostali van-fudbalski brendovi dolaze do zaključka da bi mogli da iskoriste ovu naglu popularnost i počinju da potpisuju sponzorske ugovore sa samim igračima koji kreću da se pojavljuju u reklamama (ovaj trend nije zaobišao ni tadašnju Jugoslaviju jer se stariji među vama sigurno sećaju legendarne reklame za Udarnik čarape sa Robertom Prosinečkim).

I konačno 90-te. U tom trenutku engleska Premijer liga kreće sa neverovatnom ekspanzijom. Novac koji je u opticaju je sve veći i kao naručen pojavljuje se fudbaler koji je preteča svega što vidimo danas, Dejvid Bekam. Mlad, uspešan, zgodan i, što je mnogo bitnije, u vezi (a kasnije i u braku) sa članicom tada najpopularnije ženske grupe na svetu (siguran sam da znate, ali za svaki slučaj u pitanju su Spice Girls, a dama je sada poznata kao Viktorija Bekam). Za Dejvida Bekama se često kaže da je prvi metroseksualac, a činjenica da je bio u vezi sa devojkom koja je bila poznata kao Posh Spice je samo dodatno pojačala njegov status prave pop zvezde. Naravno takva zvezda nije mogla da ostane u tmurnoj Engleskoj i u leto 2003. prelazi u najveći klub na svetu Real Madrid u okviru projekta Galaktikosi. Galaktikosi su za ovu priču jako bitni jer oni kao tim nisu osvojili maltene ništa, ali su zato za četiri godine, koliko je taj projekat trajao, u kasu Real Madrida uneli više od 600 miliona US dolara kroz prodaju dresova i ostale marketinške aktivnosti. Takođe, Galaktikosi su utabali put novoj realnosti koja je govorila da ne moraš da budeš najbolji već samo dovoljno dobar i da osvajanje trofeja nije toliko bitno koliko je bitno prodati dresove ili igrati utakmice po Aziji sa amaterima, a u isto vreme ubirati neverovatne prihode od TV  prava i prodaje klupskih suvenira.

Danas, fudbaleri su prave pop zvezde. Svako od njih ima makar jedan sponzorski ugovor, a neki od njih i više. Recimo Ronaldo, trenutno najbolji fudbaler sveta, poznat je kao pokretni bilbord jer on reklamira bukvalno sve (šampon za kosu, sat, kopačke, donji veš, vilica!!! itd). Vrlo brzo, klubovi počinju namenski da dovode fudbalere iz egzotičnih zemalja koji, iako možda nemaju igrački kvalitet, imaju neverovatan marketinški potencijal jer u svojim zemljama uživaju status božanstva. Naravno, igrači su shvatili da su oni ti koji generišu prihod i počinju da zahtevaju da se u ugovore između igrača i kluba ubacuju klauzule o procentima od prodaje marketinških prava, što je do pre 15 godina bilo nezamislivo. Jedan od primera koji najbolje potvrđuje koliko su fudbaleri sada popularni je prelazak Gareta Bejla u Real Madrid (ponovo oni) za tada rekordnu cifru od 100 miliona evra. Klub je, kako bi odmah vratio deo uloženog novca, prodao prava za fizički pregled pre potpisivanja ugovora jednoj privatnoj klinici i to za 10 miliona evra. Možda to deluje previše, ali uzimajući u obzir da je to bila udarna vest u svim svetskim medijima tog dana siguran sam da im se uloženo vratilo. I ne samo to, fudbaleri su sada postali brendovi za sebe, oni snimaju reklame i filmove, daju svoje mišljenje o svim svetskim temama i generalno su sveprisutni u medijima, a ako hoćeš da kupiš neki brend to moraš i da platiš, zar ne? Sa druge strane, to su obični ljudi i kao takvi su skloni greškama, a novac koji je sada u opticaju i plate koje igrači imaju sigurno doprinose tome da neki od njih ne mogu da se snađu. Tako ulaze u probleme (najčešće sa zakonom), ali uzimajući u obzir da su neki od njih postali veći brendovi od onoga što reklamiraju izgleda da su svi spremni da preuzmu taj rizik i da probaju da se „ogrebu” o malo njihove slave.

Dakle, kada sledeći put čujete da je za nekog igrača plaćena svota novca od koje boli glava, zapitajte se da li taj klub kupuje igrača ili je u pitanju akvizicija brenda.

Ukupna ocena 4.00 od 5

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Ovde unesite ime

*

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.